Pesticidi i drugi otrovi u konvencionalnoj poljoprivredi
Pesticidi i drugi otrovi u konvencionalnoj poljoprivredi
Pod pojmom zaštite bilja podrazumijevamo granu poljoprivrede koja se bavi sprečavanjem gubitaka koje poljoprivrednim kulturama nanose bolesti, štetnici i korovi. Štetnost nije ni biološka ni ekološka osobina organizama već se pod pojmom štetnosti podrazumijeva nastala ekonomska šteta u poljoprivrednoj proizvodnji koja se očituje u smanjenju količine i kvalitete ostvarenih prinosa. Pesticidi označavaju kemijsku ili mnogo rjeđe biološku tvar proizvedenu u svrhu kontrole štetnih organizama kao što su uzročnici biljnih bolesti (virusi, bakterije i gljivice), štetnih kukaca te korova. Kemijski pesticidi mogu se razvrstati prema namjeni, prema podrijetlu i prema načinu djelovanja, a svi oni se svrstavaju u skupinu toksičnih tvari zbog čega njihova primjena vrlo često sa sobom nosi negativne posljedice.
Dostupni podaci ukazuju na činjenicu da se godišnje na svjetskoj razini u uvjetima moderne poljoprivredne proizvodnje potroši više od 2,5 milijuna tona pesticida. No, svako korištenje pesticida sa sobom nosi mnogobrojne negativne posljedice za ekosustav u kojem se primjenjuje ali i za druge okolne ekosustave, te se upravo zbog toga teži smanjenju njihove upotrebe u poljoprivrednoj proizvodnji. Opasnosti od pesticida pojavljuju se već u tehnološkom procesu proizvodnje, tokom skladištenja i transporta, dok se najveće opasnosti pojavljuju nakon njihove primjene kada dospiju u poljoprivredno tlo. Suvremena sredstva za zaštitu bilja koja se danas koriste najvećim dijelom su sintetičkog porijekla, čijom se upotrebom u prirodu unose potpuno nepoznate kemijske tvari i spojevi koje podliježu nekontroliranoj razgradnji, a spojevi koji pri tome nastaju vrlo često su još i opasniji od samih pesticida. Na taj način pesticidi i njihovi produkti razgradnje postaju sastavni dijelovi biogeokemijskih ciklusa kruženja tvari u prirodi te na taj način onečišćuju i druge ekosustave u koje nisu isprva niti uneseni.
Kao rezultat primjene pesticida, mali dio korištenoga sredstva zaostaje na (odnosno u tkivu) tretiranoj kulturi i taj se dio naziva „ostatak sredstva za zaštitu bilja’’. Ostaci mogu biti prisutni u svježem ili prerađenome povrću i voću, procesuiranoj hrani i pićima te svježim ili procesuiranim proizvodima animalnoga podrijetla. Takvi ostaci također mogu proizići iz okolišnih ili drugih indirektnih izvora, jer mnogi pesticidi čija je upotreba danas zakonom zabranjena, zahvaljujući izuzetnoj stabilnosti i perzistentnosti (nerazgradivosti) i dalje se pronalaze u prehrambenim proizvodima. Pod ostacima pesticida podrazumijevaju se izuzetno male količine aktivnih tvari, koje se najčešće izražavaju u miligramima po kilogramu hrane u kojoj su nađene, znači u milijuntim dijelovima. No tijekom života čovjek je izložen pesticidima na više načina, kroz hranu, vodu i putem okoliša. Štetne posljedice tih „ostataka sredstva za zaštitu bilja“ koje se različitim putovima unose u ljudski organizam su raznolike, ali njihov utjecaj ni danas još nije u potpunosti istražen. Kombinirani utjecaj može biti vrlo štetan za zdravlje ljudi i cijelog eko sistema.
Problen povezan s primjenom pesticida također predstavlja pojava rezistentnosti nametnika. Poslje opetovane uporabe nekog pesticida pojedine štetočine, bolesti ili korovi postaju na njih otporni ili rezistentni. U takvim se slučajevima vrlo često koriste i mnogostruko veće doze od propisanih koje ne daju željene rezultate.
Nadalje, upotrebom pesticida ne dolazi do uništavanja samo štetnih organizama, već se zajedno s njima uništavaju i oni korisni kao što su oprašivači, prirodni neprijatelji, a naročito mikroorganizmi svih vrsta te veće životinje (npr.gujavice i kukci) iz tla, i dr. čime doprinosi smanjenju biološke raznolikosti.
Sljedeći problem prilikom upotrebe pesticida predstavljaju karenca i toleranca. Karenca označava najkraći period vremena koje mora proći od posljednje primjene pesticida pa do berbe ili žetve. Karence postoje za svaki preparat koji se koristi u zaštiti bilja i one su navedene u uputama za njihovu primjenu, a izražavaju se u danima ili tjednima. S druge strane toleranca predstavlja najveću dozvoljenu količinu ostataka pesticida na različitim prehrambenim proizvodima. Naime, poslije primjene pesticida, na plodovima ili drugim biljnim dijelovima ostaju njihovi ostatci ili rezidue, koje se mogu otkriti kemijskim analizama i biološkim metodama. U interesu zdravlja potrošača određene su najveće dozvoljene količine rezidua pesticida na raznim proizvodima i oni se izražavaju u miligramima na kilogram svježeg proizvoda. Prilikom primjene pesticida, ako se poštuje karenca, u momentu berbe ili žetve na proizvodima neće biti više ostataka nego što dopušta toleranca. No problem predstavljaju različite zakonske regulative u pojedinim državama koje određuju razdoblje karence odnosno visinu tolerance. Također, svaka država donosi svoje zakonske propise kojima se određuju dopuštena sredstva za zaštitu bilja pa među pojedinim zemljama vrlo često postoje značajne razlike (dostupni podaci pokazuju kako čak 75% pesticida koji se koriste u zemljama u razvoju nemaju dozvolu za upotrebu u EU).
Na tragu toga treba spomenuti dvije važne inicijative u službi ljudskoga zdravlja i ekološki prihvatljivoga korištenja pesticida, a to su Rotterdamska i Stockholmska konvencija, koje imaju zajednički cilj promicanja međunarodne odgovornosti i suradnje kada je riječ o trgovini opasnim kemikalijama u svrhu zaštite ljudskoga zdravlja i okoliša. U Republici Hrvatskoj danas je u upotrebi oko 280 aktivnih tvari za zaštitu bilja, a ni jedna od njih nije uvrštena u popis onečišćivača Rotterdamske ni Stockholmske konvencije. Popis aktivnih tvari koje su dopuštene za uporabu u sredstvima za zaštitu bilja u Republici Hrvatskoj usklađuje se kontinuirano s listom aktivnih tvari dopuštenih u Europskoj uniji.
Ekološka poljoprivreda - Sve