Zaštita bilja u ekološkoj poljoprivredi
Zaštita bilja u ekološkoj poljoprivredi
Zaštita bilja u ekološkoj poljoprivredi uvelike se razlikuje od one u klasičnoj poljoprivredi jer je strogo zabranjena primjena kemijskih sredstava za zaštitu bilja. Zaštitu bilja u ekološkoj poljoprivredi možemo podijeliti na sljedeće komponente: zaštita bilja od bolesti (uzrokovane bakterijama, virusima i gljivicama), zaštita bilja od štetnika,te borba protiv korova. Općenito, zaštita bilja u ekološkoj poljoprivredi temelji se na prevenciji, odnosno na poduzimanju svih onih mjera koje će spriječiti pojavu, razvoj i širenje štetnih organizama. Sljedeća karakteristika zaštite bilja u ekološkoj poljoprivredi je njen integrirani pristup jer se nikada ne oslanja na samo jednu metodu već na zajedničko djelovanje više njih.
Jedna od takvih metoda je i pravilan odabir vrsta i sorti. Prednost se daje autohtonim sortama za koje se znanstveno može pretpostaviti ili čak utvrditi da potječu iz određenog geografskog područja pa su zbog toga svojim potrebama prilagođene određenim uvjetima uzgoja koja su karakteristična za pojedina područja odnosno regije. Na taj se način ujedno doprinosi očuvanju starih zavičajnih sorti koje su vrlo često potisnute od konvencionalne poljoprivrede koja se temelji na monokulturi komercijalnih, visokoproduktivnih, vrlo često i genetski modificiranih sorti. Pravilnim odabirom vrsta za ekološku poljoprivrednu proizvodnju doprinosi se očuvanju genetskog materijala a time i biološke raznolikosti, a rezultat uzgoja sorti koje su prilagođene pedoklimatskim uvjetima uzgojnog područja su zdrave biljke rezistentne na razne uzročnike bolesti i štetnike.
U borbi protiv štetnika vrlo važnu ulogu imaju agrotehničke mjere kao što su pravilna obrada tla i gnojidba, te plodored. Što se tiče obrade tla, ako se ona provede na pravi način i u pravo vrijeme, postaje vrlo važnim segmentom borbe protiv štetnika, pogotovo korova, jer se na taj način uništavaju ličinke štetnih kukaca i sjeme korova što će rezultirati smanjenjem njihove populacije ispod praga štetnosti. Pravilna gnojidba također može biti važna komponenta u borbi protiv štetnika. U ekološkoj poljoprivredi se uvijek preporuča gnojidba zrelim organskim gnojivima kao što su npr. zreli stajski gnoj ili zreli kompost. Razlog tome je što se procesom zrenja u organskim gnojivima uništavaju patogeni organizmi koji bi mogli biti uzročnici biljnih bolesti, a uz njih, na taj se način uništavaju ličinke štetnih kukaca te sjeme korova. Plodored predstavlja još jednu od osnovnih metoda koja doprinosi cjelokupnoj zaštiti bilja te smanjenju populacija uzročnika biljnih bolesti, štetnika i korova ispod praga štetnosti za uzgajane kulture. Općenito, plodored se definira kao agrotehnička mjera pravilnom izmjenom kultura u prostoru i vremenu poboljšava i održava plodnost tla (fizikalna, kemijska i biološka svojstva tla), smanjuje zakorovljenost te sprečava pojavu bolesti i reducira štetnike. Naime, u monokulturiprilikom uzgoja jedne te iste kulture više uzastopnih godina na istome mjestu dolazi do pojave i masovnog razvoja štetnih organizama koji značajno utječu na smanjenje kvantitete i kvalitete dobivenih prinosa. Uvođenjem plodoreda na određenom području doprinosi se smanjenju populacije i širenje štetnih organizama, te se sprečava njihova pojava u sljedećim godinama. Zbog toga možemo reći da je plodored jedina agrotehnička mjera za čiju primjenu nisu potrebna nikakva dodatna ulaganja već samo pridržavanje redoslijeda uzgoja poljoprivrednih kultura, dok su njegovi pozitivni učinci zbilja višestruki kako za plodnost poljoprivrednog tla pa tako i za zaštitu poljoprivrednih kultura.
Zaštita bilja u ekološkoj poljoprivredi uključuje i povećanje biološke raznolikosti flore i faune kojom se postiže prirodna ravnoteža agroekosustava. Naime, povećanje biološke raznolikosti se osim plodoredom postiže i konsocijacijom usjeva, odnosno uzgojem više različitih kultura na istoj površini, u isto vrijeme vegetacije. Na taj način može se potaknuti pozitivna alelopatija između biljaka. Alelopatija se definira kao pojava kod koje svaka biljka svojim pojedinim organima proizvodi različite kemijske tvari i spojeve koje otpušta u okolno tlo, te njima djeluje na druge biljke. Ovi kemijski spojevi najčešće su nusproizvodi osnovnih kemijskih procesa neophodnih za život biljaka, a oni nastaju u različitim biljnim dijelovima kao što su korijen, stabljika, listovi, cvjetovi ili čak plodovi. Alelopatija može biti i negativna i pozitivna, jer te kemijske tvari mogu imati stimulirajući ili inhibirajući učinak na drugu biljku. Kod konsocijacije kultura, potiče se pozitivan alelopatski učinak susjednih kultura, (tzv. „dobri susjedi u vrtu“) koji se očituje na različite načine: biljke se međusobno mogu poticati na bujan rast i razvoj, sprečavati napad bolesti i odbijati štetnike. Osim toga tlo na kojem se istovremeno uzgajaju različite kulture je manje zakorovljeno te se na taj način tlo rahli i potiče se život u tlu. Nadalje, konsocijacijom kultura povećava se ukupna biološka raznolikost flore u agroekoosustavu te se na taj način stvaraju nova staništa i povoljni uvjeti za razvoj i život mnogobrojnih korisnih organizama (kao što su „prirodni neprijatelji štetnika“) koji također predstavljaju izuzetno važan čimbenik u zaštiti bilja, točnije u regulaciji štetnih kukaca.
No, u ekološkoj poljoprivredi, ovo nije jedini način za suzbijanje biljnih bolesti, štetnika i korova. U svrhu prihrane, njege ili zaštite biljaka dozvoljena je upotreba homeopatskih i biodinamičkih pripravaka te različitih biljnih pripravaka, čajeva i ekstrakta. Osim toga, u slučaju kada su prethodno iskorištene sve druge mjere za aktiviranje vlastitih obrambenih snaga biljaka, u svrhu njihove zaštite dopuštena je upotreba različitih tvari kao što su tvari biljnog ili životinjskog podrijetla (npr. pčelinji vosak, želatina, biljna ulja, azadirahtin, lecitin, piretrin, rotenon i dr.), mikroorganizmi (bakterija, virusi i gljive), tvari koje proizvode mikroorganizmi (spinosad), te različiti kemijski spojevi kao što su parafinsko ulje, mineralna ulja, kvarcni pijesak, sumporno vapno, etilen, kalcijev hidroksid, kalijev bikarbonat, kalijev permanganat, kalijeva sol masnih kiselina, kalij aluminij, željezni fosfat, te bakar u obliku bakrenog oksida, bakrenog hidroksida, bakrenog sulfata, bakrenog oktanoata i bakrenog oksiklorida i dr.
Ekološka poljoprivreda - Sve