Kako izabrati kulture za zelenu gnojidbu (siderate)
Kako izabrati kulture za zelenu gnojidbu (siderate)
Cilj zelene gnojidbe nije izravno hraniti biljke, nego živa bića u tlu, mikroorganizme, koji zapravo snabdijevaju biljke svim potrebnim elementima. Samo 40 do 60% mineralnih gnojiva koje primjenjujemo koriste usjevi, preostali dio se gubi, a najveći dio otječe u naše vodotoke. Zato je zdravlje tla tako važan dio zdravlja usjeva. Zdravo i produktivno tlo je tlo bogato organskom tvari i mikroorganizmima koji zajedno djeluju na razgradnji, mineralizaciji i dostupnosti hranjivih tvari. Mikroorganizmi u tlu stvaraju hranu biljkama, kao što su dušik, fosfor, kalij i elementi u tragovima. Oni su zapravo probavni sustav tla. Taj sustav hranimo i održavamo zelenom gnojidbom, malčiranjem i svim drugim načinima unošenja organske tvari u tlo, pa su zato i prinosi veći na površini gdje je korištena zelena gnojidba.
Zelenom gnojidbom hranjiva iz tla ponovno vraćamo u tlo i naizgled se time ništa ne postiže. Međutim nije tako. Kod gnojidbe mineralnim gnojivima glavni usjevi potroše određene količine gnojiva, a drugi dio se ispire na veću dubinu izvan dohvata korijenovog sustava, tako biljke čiji se korijen razvija u površinskom dijelu ostaju bez dijela hranjiva. Tada do izražaja dolazi zelena gnojidba koja svojim dubokim korijenom 'izvlači' hranjiva iz dubine i sva ta hranjiva opet dolaze na dohvat korijenja drugih kultura. Vrlo važna prednost zelene gnojidbe je u tome što su hranjivi sastojci sastavni dio organske tvari u tlu i ne mogu se isprati. Postupno se mineraliziraju pa služe kao hrana drugim usjevima. Mineralizacija je proces oslobađanja hranjivih elemenata putem mikroorganizama u tlu (bakterije, gljive, aktinomicete, gujavice), a podrazumijeva razgradnju humusa od vrlo složenih organskih tvari do niskih molekularnih organskih spojeva koje biljka može usvajati korijenom. Osim toga organska tvar poboljšava strukturu tla i vodozračne odnose u tlu, obogaćuje tlo korisnim mikroorganizmima, tlo postaje lakše za obradu i sl.
Važna pitanja - što mi točno treba i što trebam znati?
Da bi mogli sa sigurnošću odrediti potrebne količine gnojiva i time si osigurali profitabilnu i ekološki prihvatljivu proizvodnju, potrebno je napraviti analizu tla. Kada znamo stanje tla i koje kulture želimo uzgajati možemo pristupiti odabiru kultura i metoda za zelenu gnojidbu. U većini slučajeva postoji više ciljeva i više mogućih izbora kultura za zelenu gnojidbu. Prije odabira kulture za zelenu gnojidbu trebamo si postaviti nekoliko važnih pitanja.
- Što je bilo na parceli prije i što želim sijati poslije zelene gnojidbe?
- Kada i na koji način ću sijati? Kakva će biti temperatura tla i vlažnost? Kakvo će biti vrijeme (padaline, temperature…)?
- Kada i kako ću terminirati kulturu? Hoću li je koristiti kao površinski malč ili ugraditi u tlo? Na koji način ću je inkorporirati u tlo?
- Je li glavna svrha zelene gnojidbe dodavanje dušika u tlo ili sprečavanje ispiranja i gubitaka iz sustava?
- Je li suzbijanje korova moj glavni cilj ili je rješavanje bolesti u tlu najveći problem koji trebam riješiti?
- Imam li problem sa zbijenim tlom? Je li moje tlo vrlo kiselo ili možda zaslanjeno?
- Da li je regulacija erozije veliki problem na mojoj parceli i u kojem razdoblju je najjača?
- Imam li dovoljno vlage u tlu za oba usjeva i hoću li zelenom gnojidbom ugroziti uspjeh glavne kulture?
- Imam li svu potrebnu opremu i ljudstvo na raspolaganju?
Koje sve opcije postoje?
Postoje dvije osnovne grupe biljaka za zelenu gnojidbu, leguminoze (mahunarke) i neleguminozne biljke (trave, kupusnjače). Najbolji rezultati se dobivaju kombiniranom sjetvom leguminoznih i neleguminoznih biljaka. Smjesa usjeva ima prednost nad 'čistim' usjevom, posebice ako su vremenski uvjeti loši pa jedan od usjeva u smjesi podbaci. Svaka komponenta smjese ima različitu vegetaciju što je povoljno za ispašu, a u smjesi leguminoza i trava osigurana je fiksacija dušika uz veću organsku masu.
Leguminoze – odnosno mahunarke ili lepirnjače, su biljke iz porodice mahunarki (Leguminosae ili Fabaceae), u koje ubrajamo lupine (bijela, plava, žuta), grahorice, grašak, smiljkitu, djeteline, bob, esparzetu, lucernu... Dušik je neophodan za rast i razmnožavanje biljaka. Biljka dušik može primati samo u obliku nitrata ili amonijevog iona, dok je molekularni dušik, kojeg u Zemljinoj atmosferi nalazimo u izobilju, biljci nedostupan. Najveće količine biološki vezanog dušika dospijevaju u tlo svake godine putem simbiotskih odnosa između biljaka iz skupine leguminoza i kvržičnih bakterija. Leguminoze su domaćini bakterijama fiksatorima dušika koje na njihovom korijenu razvijaju nodule ili kvržice u kojima zatim žive i djeluju. Ove bakterije imaju sposobnost da dušik iz zraka pretvaraju u oblik dušika koristan za biljke. Ovaj oblik simbioze povoljan je i za biljku i za bakterije. Bakterije koriste šećere, koje biljke proizvode fotosintezom, i za uzvrat biljke opsrkbljuju dušikom. Nakon što leguminoze uginu, amonijak ostaje u tlu. Zbog toga se te biljke s pravom nazivaju zelenim gnojivom.
Neleguminoze – su sve druge biljke za zelenu gnojidbu koje ne pripadaju leguminozama, najčešće se primjenjuju, gorušica, uljna rotkva (rauola), facelija, heljda, raž, zob, talijanski ljulj, kadifica, neven... Iako ove biljke ne vežu dušik imaju brojne druge prednosti. Tako na primjer gorušica, facelija i uljna rotkva smanjuju zaraženost tla nematodama, a uljna rotkva ujedno i razbija taban pluga i rahli tlo. Talijanski ljulj može služiti i kao krma, prvi otkos se iskoristi kao zelena krma, a zatim se slijedeći otkos u tlo unese kao zelena gnojidba.
Zelena gnojidba može se provoditi kao podusjev ili kao samostalni usjev. Zelenom gnojidbom kao podusjevom bolje se iskorištava proizvodna površina, ima pozitivno djelovanje na plodnost tla i ujedno služi kao živi malč. Kao podusjev se obično koriste biljke nižeg rasta, npr. bijela djetelina kao podusjev u kukuruzu ili facelija i heljda u vinogradima.
Prve dvije slike pokazuju smjese usjeva, slika 1. grahoricu i raž, slika 2. heljdu i faceliju. Zatim je prikazana lucerna usijana u pšenicu, slika 3. i bijela djetelina usijana u kukuruz, slika 4. a slika 5. poobliže prikauzuje zdravo humusno tlo nastalo korištenjem bijele djeteline usijane u kukuruz.
Često se može naći i podjela na cover crops ili pokrovne usjeve, catch crops ili usjeve hvatače i na cash crops ili prihodovne usjeve. Te tri kategorije zapravo samo opisuju primarnu ulogu usjeva na oranici, u povrtnjaku, vinogradu ili masliniku. Svi usjevi za zelenu gnojidbu su zapravo pokrovni usjevi ali osim te uloge pokrivanja i čuvanja tla oni mogu i svojim korijenjem izvlačiti hranjiva iz dubine a mogu biti i prihodovni, što znači da od njih možemo očekivati i direktnu novčanu korist.
Cover crop ili pokrovni usjevi su usjevi kojima se čuva tlo, sprječava se erozija, povećava biogenost tla, akumulira humus, popravlja struktura tla… Neki od ovih usjeva imaju izraženo alelopatsko djelovanja te se označavaju i kao alelopatski usjevi koji, osim za zelenu gnojidbu služe i za sprječavanje rasta korova, dakle djeluju herbicidno, nematocidno, insekticidno, fungicidno... Tako se suncokret može koristiti za suzbijanje korova jer njegovi ostaci sadrže terpene i fenolne spojeve i izvrsni su za suzbijanje korova. Alelopatija su zapravo kemijski ratovi u biljnom carstvu. Pokrovni usjevi nude prirodan način za smanjenje zbijanja tla, upravljanje vlagom tla, smanjenje ukupne potrošnje energije i pružanje dodatne hrane za stoku.
Catch crops ili usjevi hvatači su usjevi koji ‘hvataju’ preostala hranjiva u tlu ili ih izvlače iz većih dubina. Najveća vrijednost ovih usjeva je u 'hvatanju' i sprječavanju ispiranja nitrata. Ispiranje nitrata je jedan od osnovnih problema agrikulturnih površina obzirom da nitratni ioni nemaju sposobnost vezanja na adsorpcijski kompleks tla i zbog toga su podložni ispiranju u dublje slojeve tla i podzemnu vodu koju na taj način zagađuju a time se zagađuje i voda za piće. Obzirom da je u sklopu mjera nitratne direktive predviđena i sjetva siderata, sve češće su takve vrste zastupljene na poljoprivrednim površinama. U suštini to je svaki usjev koji se uzgaja s primarnim ciljem izvlačenja i hvatanja hranjiva u tlu koja bi se u protivnom mogla izgubiti ispiranjem, jedini uvjet je da ima brzi rast i korijen velike apsorpcijske sposobnosti.
Cash crop ili prihodovni (ekonomski) usjevi su usjevi kojima se postiže dodatni pozitivan ekonomski učinak. Najbolji primjer je korištenje zelene gnojidbe za ispašu ili zelenu krmu, kada se pogotovo u zimskim mjesecima ostvaruje značajna ušteda na troškovima stočne hrane. Tako dio zelene mase ide k ishrani životinja a dio se koristi kao zelena gnojidba. Za gospodarstva koja ne drže životinje zanimljivi prihodovni usjevi bili bi oni koji se mogu koristiti za zrno ili kao paša za pčele.
Kako to rade drugi? Novi–stari trendovi i principi.
U svijetu i u Hrvatskoj je u zadnjih desetak godina porastao interes za zelenu gnojidbu. Koncept nije nov, postoji od davnina iako ne pod tim imenom, tako je na našim prostorima bilo uobičajeno uz kukuruz sijati i grah, a sličan je princip bio kod Indijanaca u Sjevernoj Americi koji su zajedno sijali kukuruz, grah i bundeve (tikve), tri sestre koje si međusobno pomažu. Kukuruz grahu osigurava potporu, grah obogaćuje tlo dušikom, a bundeve svojom velikom lisnom masom djeluju kao živi malč te stvaraju mikroklimu za zadržavanje vlage na tlu. Najveće promjene u poljoprivredi su se desile nakon prvog a posebice drugog svjetskog rata kada se počelo proizvoditi sve veće i veće strojeve, mineralna gnojidba je postala norma i čovjek je izgubio svijest da mu je priroda suradnik a ne podanik.
U današnjim nesigurnim klimatskim uvjetima diverzitet je recept za uspjeh, jer su takvi sustavi stabilniji i otporniji na nagle promjene, staro je i svima znano pravilo 'nikad sva jaja u istu košaru'. Tako se tlo i biodiverzitet tla počinje cijeniti kao vrijedan resurs pa se tlo počinje sve više čuvati. Tu na scenu stupa zelena gnojidba kao vrijedan alat čuvanja i obogaćivanja tla. U SAD-u se danas uglavnom koriste podusjevi i međuusjevi za zelenu gnojidbu a interes je naglo porastao nakon 2012. kada su sjeveroistočne države zahvatile velike suše kojima su se sustavi u kojima se koristila zelena gnojidba i njegovao biodiverzitet u tlu puno bolje othrvali i imali znatno manje gubitke. Obzirom da klasično oranje i prevrtanje zemlje znatno poremećuje život u tlu pronalaze se novi načini obrade tla koja bi bila prihvatljiva i poljoprivrednicima i prirodi. U Nizozemskoj se istražuje praksa koja je u Kini posebice sjeverozapadnom dijelu vrlo uobičajena, gdje se kao međuusjev kukuruza koristi pšenica. U Engleskoj su povećali prirod usijavanjem facelije između redova krumpira. Istražuje se sve više i sve se više eksperimentira sa starim metodama ali smišljaju se i novi načini. Naša preporuka je, prvo se dobro informirajte a zatim eksperimentirajte jer nitko ne poznaje vašu lokaciju i vaše uvjete bolje od vas samih, a ako su vam potrebni sastojci kliknite ovdje.
